I vek p. n. e.
Originalni tekst:
De pomis conditiva, mala struthea, cotonea, Scantiana, Scaudiana, orbiculata et quae antea mustea vocabant, nunc melimela appellant, haec omnia in loco arido et frigido supra paleas posita servari recte putant. Et ideo oporothecas qui faciunt, ad aquilonem ut fenestras habeant atque ut eae perflentur curant, neque tamen sine foriculis, ne, cum umorem amiserint, pertinaci vento vieta fiant; ideoque in iis camaras marmorato et parietes pavimentaque faciunt, quo frigidius sit. In quo etiam quidam triclinium sternere solent cenandi causa. Etenim in quibus luxuria concesserit ut in pinacothece faciant, quod spectaculum datur ab arte, cur non quod natura datum utantur in venustate disposita pomorum? Praesertim cum id non sit faciendum, quod quidam fecerunt, ut Romae coempta poma rus intulerint in oporothecen instruendam convivi causa. In oporotheca mala manere putant satis commode alii in tabulis in opere marmorato, alii substrata palea vel etiam floccis; mala punica demissis suis surculis in dolio harenae, mala cotonea struthea in pensilibus iunctis; contra in sapa condita manere pira Aniciana sementiva; sorba quidam dissecta et in sole macerata, ut pira; et sorba per se, ubicumque sint posita in arido, facile durare; servare rapa consecta in sinape, nuces iugulandis in harena. Punica mala et in harena iam decerpta ac matura et etiam immatura, cum haereant in sua virga et demiseris in ollam sine fundo, eaque si coieceris in terram et obleris circum ramum, ne extrinsecus spiritus adflet, ea non modo integra eximi, sed etiam maiora, quam in arbore umquam pependerint.
Prevod:
Sorte jabuka za čuvanje kao i manje i veće dunje, Skantijska, Skadijanska, mala okrugla, i one koje su se ranije nazivale mošt-jabuka, ali sada su nazvane med-jabuke, smatra se da se sve to dobro čuva na suvom i hladnom mestu, položeno na slami. Iz tog razloga oni koji grade voćarnice paze da imaju prozore okrenute prema severu i otvore prema vetru; ali da imaju kapke, da bi se plodovi zadržavali nakon što su izgubili sok, kada vetar duva. I zbog toga, takođe - da bi se ohladilo - da se oblože stropovi, zidovi i podovi mermernim cementom. Neki ljudi čak šire stol za ručavanje u njemu da bi jeli tamo; i, u stvari, ako luksuz dopušta ljudima da to rade u galeriji slika, gde je postavljena scena sa umetnošću, zašto ne bi uživali u prizorima koje je odredila priroda, u šarmantnom aranžmanu voća? Pod uslovom da uvek ne sledite primer koji su neki postavili, da kupujete voće u Rimu i nosite ga u zemlju kako biste ga nakupili u plodnoj galeriji za večeru. Neki misle da se jabuke dobro drže u galeriji ako ih stavimo na daske od cementa, a druge ako ih stavimo na slamu, ili čak na vunu; da su šipci sačuvani sadnjom njihovih stabljika u posudu sa peskom, a velike i male dunje u visećim korpama, dok se s druge strane, kasne Anisičke kruške drže najbolje kada se spuste u kuvanom moštu. Neki drže da se kuvane oskoruše najbolje drže kada se razrežu i osuše na suncu, kao kruške; i da se oskoruše lako čuvaju kao što jesu, gde god se stavljaju, ako je mesto suvo; da se uljane repice iseku i konzerviraju u senfu, orasi u pesku. Nar se takođe čuvani u pesku ako se skladišti sveže sakupljeni i zreli; i one zelene, ako ih držite na grani, stavite ih u lonac bez dna, zakopajte ih u zemlju, i zapečatite krajeve grana tako da ne dopire spoljni vazduh; takvi plodovi će biti izvađeni ne samo zdravi, već čak i veći nego što bi ikada bili, ako bi visili na drvetu.
Marcus Terentius Varro
Marko Terencije Varon-Reaćanin (lat. Marcus Terentius Varro Reatinus; verovatno Reata, 116 g. p. n. e. — Rim, 27 g. p. n. e.) je bio rimski pisac i naučnik, koji je zbog širine i raznovrsnosti svog obrazovanja zadobio kako kod savremenika (Cicerona), tako i kod potonjih pisaca (Kvintilijana, Avgustina), nadimak "najučenijeg Rimljanina". On se ponekad sam nazivao Varo Reatinus kako bi se razlikovao od njegovog mlađeg savremenika Varo Atacinus. Rođen je 116 g. p. n. e. verovatno u Reati (danas Rijeti), prastarom sabinskom gradu u Laciju, odande je njegova porodica, inače iz klase ekvita, držala veleposede i farmu konja. Prvobitno je učio pod nadzorom Lucija Elija Stilona Prekonina, čuvenog učenjaka, takođe iz klase ekvita, koji je bio blizak sa grčkom i latinskom književnošću, i koji se naročito interesovao za rimske starine, od kojih je neke, poput himni Salijevaca i Zakone dvanaest tablica, ilustrovao komentarima. Upivši sklonost ka ovome od svog učitelja, koju je docnije gajio s tolikim žarom i uspehom, Varon je dovršio školovanje pohađajući predavanja kod Antioha iz Askalona, filozofa sa Akademije koji je naginjao shvatanjima stoičara, da bi potom uzeo udela u javnom životu. O njegovom napretku u državnoj službi nema pouzdanih podataka, ali se zna da je delovao kao Pompejev legat prilikom građanskog rata u Španiji i da je zauzimao visoko mesto u mornarici tokom pohoda protiv kilikijskih gusara i Mitridata. Takođe, poznato je da je uz Afranija i Petreja učestvovao u građanskom ratu na strani Pompeja, i da je prilikom jednog neuspešnog manevra u Španiji, posle bitke u Pharsalusu, bio primoran da se obaveže Cezaru da će mu predati svoje legije. Cezar ga je kasnije postavio da nadgleda javnu biblioteku Rima 47 g.p.n.e., ali ga je posle Cezarove smrti Marko Antonije prognao, što ga dovodi do gubitka skoro cele svoje imovine, uključujući i njegovu biblioteku. Kako je Republika ustupila carstvu, Varo je stekao naklonost Avgusta, pod čijom zaštitom je pronašao sigurnost i mir da se posveti proučavanju i pisanju.
Napisao je više od 600 knjiga i umro s perom u ruci. Od svih dela koje je napisao u celini nam se sačuvao jedino spis O poljoprivredi (De re rustica). Kada ga je napisao Varon je imao već 80 godina. Spis se sastoji od tri knjige i ima dijaloški oblik, ne bez doze dramatičnosti: prvi se dijalog prekida vešću o nekom ubistvu, a treći incidentima do kojih je došlo na izborima. Prva knjiga bavi se samim seoskim imanjem, zgradama i opremom na njemu, te uopšte poljoprivrednom godinom. Druga knjiga bavi se uzgojem krava i ovaca. Treća knjiga bavi se sitnijim životinjama: pilićima, ribama, pčelama itd. Delo je po književnoj vrednosti bolje od sličnog dela Katona Starijeg, a karakterišu ga povremeni živahan humor i istančani osećaj za seoski život.
Pročitajte više >> << Vratite nazad
