Feničani sebe nisu zvali Feničanima, već Sidoncima, po Sidonu, jednom od
njihova dva najvažnija grada, koji je ležao severno od Tira. Kad su stari
Grci prvi put došli u dodir sa ovim mornarima, nazvali su ih foinoi, to
jest, crveni kao krv jer su bili preplanuli od sunca. Kad se ovaj smisao
reči izgubio, ljudi su dovodili u vezu ime Feničana s domovinom tajanstvene
ptice feniks, za koju se govorilo da živi pet stotina godina i da se
obnavlja tako što spali sebe i svoje gnezdo, a tada se nova ptica pojavi iz
pepela stare. Po trećoj verziji ili legendi naziv Fenikija (Phoiníkē) u
prevodu znači ljubičasta zemlja, jer su Feničani dobijali ljubičastu boju od
određene vrste morskih školjki. Boja je bila toliko retka i cenjena da je
vredela više od zlata. Poreklo Feničana je potpuno nepoznato. Teorije
kažu da su oni direktni potomci Hanaanaca (Hananci), koji su naseljavali ovo
područje pre njih. Neki drevni zapisi govore da su došli s Indijskog okeana.
Herodot je tvrdio u nekim svojim spisima da su feničani narod koji govori
semitskim jezikom i da su oko 2750 g. p. n. e. stvorili svoje prve gradove.
Neke moderne teorije govore da su oni potomci afroazijskih Poenita, mornara
koji su doplovili s Nila i Crvenog mora, a potiču iz južnih područja Jemena
ili Eritreje. Herodot navodi da su se Feničani doselili u Mediteran sa
obala Eritrejskog mora i da su preduzimajući pomorske pohode i trgujući sa
egipatskom, asirskom i drugom robom, ubrzo stigli u grad Arg, najpoznatiji
grad zemlje Helade. Trgujući oni su oteli kraljevu kći, odveli je u Egipat i
prodali. Po ugledu na njih su kasnije i Heleni iz feničanskog grada Tira
prigrabili kraljevu kći Evropu i Medeju ćerku Kolhidskog kralja. Persijanci
zbog ovoga nisu voleli Helene ali su okrivljavali Feničane kao uzročnike
postupaka otimanja kraljevih ćerki. Feničanski pomorci smatrani su ne samo
trgovcima, već i piratima - lovcima na ljude.
Fenikija je bila civilizacija koja se prostirala u uzanom obalskom pojasu u
Siriji od reke Elevteros na severu do predgorja Karmil na jugu (današnji
Liban), dužine 240 km i širine oko 20 km. Fenikija je bila civilizacija sa
središtem u današnjem Libanu. Između 1550 g. p. n. e. i 300 g. p. n. e.,
Feničani su razvili kulturu pomorske trgovine koja je proširila njihov
uticaj sa Levanta na severnu Afriku, grčka ostrva, Siciliju i Iberijsko
poluostrvo. Feničani (Sidonci, Hananci, Puni), stari pomorsko-trgovački
narod, vladali su Sredozemnim morem i osnovali niz samostalnih
gradova-država koji su ponekad obrazovali saveze pod hegemonijom jednog od
njih, najpre Sidona, a zatim Tira, koji je stekao prevlast nad feničanskim
gradovima. Osim ekspanzije i kolonizacije ova civilizacija je mnogo uticala
na grčku i rimsku civilizaciju da vode sopstvene kampanje ekspanzije.
Trgujući sa Grcima, Feničani su ih naučili ne samo svom znanju o vinarstvu i
vinogradarstvu, već i tehnologijama brodogradnje koje su podstakle Grke da
se šire izvan Egejskog mora. Vina iz Fenikije su bila toliko dugo prisutna u
grčkom i rimskom svetu da je pridev "Bibline" (iz feničanskog grada Biblosa)
postao sinonim koji označava vino visokog kvaliteta. Slabljenjem Egipta i
slomom kritske talasokracije, Feničani su osnovali trgovačke samostalne
gradove kao što su Biblos, Tir, Sidon kao i današnji Bejrut u to vreme znan
pod imenom Beruta, duž obale Sredozemnog mora, koji preuzimaju celokupnu
trgovinu na području Sredozemlja. Uglavnom zaslugom Tira, koji je imao
prevlast u Fenikiji, Feničani su stvorili značajne kolonije u zapadnom
Sredozemlju. Oni su preneli kulturna dostignuća iz Azije u Evropu. Feničani
su počeli da proširuju svoj trgovački uticaj na svoje susede i među prvima
koji su doneli vino u Egipat. Odatle su se proširili izvan puke trgovine do
osnivanja kolonija trgovačkih gradova širom Mediterana. Nastavili su duž
južnih obala da bi osnovali Kartaginu 814 g. p. n. e. u severnoj Africi, a
odatle na Balearska ostrva i Pirinejsko poluostrvo. Feničani su bili
osnivači većine gradova na Sardiniji i Korzici, Marseja u Francuskoj, Malage
i Kadiza u današnjoj Španiji negde u 9. veku p. n. e., mada je mala
ispostava možda bila uspostavljena i ranije. Trgovci iz Fenikije i Kartagine
su plovili i preko Gibraltarskog moreuza sve do Britanije, odnosno plovili
su do Scili ostrva, na jugu Engleske, i tamo menjali mediteransku robu
za kalaj iz Kornvola. Nikad im nije bilo dopušteno da stupe na englesko tlo,
jer su uživali vrlo rđav glas. Velšani su radije s njima trgovali na
neutralnom i nenastanjenom terenu. Zanimljivo je da su trgovali i s
narodima s kojima nisu bili u dobrim odnosima. Razvili su takozvanu trgovinu
na daljinu. Iskrcali bi svoju robu na obalu i povukli se na svoje brodove.
Kupci bi tada prišli robi, pregledali je i ostavili određenu količinu novca
ili predmeta za koju su smatrali da odgovara kupljenoj robi i povukli se.
Zatim bi se Feničani opet iskrcali i pregledali ponuđenu količinu. Ako im je
odgovarala, uzeli bi je i otplovili. U suprotnom, ostavili bi sve na obali i
opet se vratili na brodove. I tako je ta trgovina mogla trajati u nedogled.
A ako na kraju ne bi bili zadovoljni, uzeli bi svoju robu i
otplovili. "Nikada jedna strana nije postupila nepošteno prema drugoj
strani, Kartaginjani nisu dirali zlato dok nije odgovaralo ceni njihove
robe, a domoroci nikada nisu uzimali robu dok zlato nije oduzeto." napisao
je Herodot. Arheološki dokazi daju činjenice da su prodrli i do Baltičkog
mora. Baltičko more je u to doba bilo prava riznica za svakog preduzetnog
trgovca. Baltik je bio domovina neke vrste smole odnosno jantara koju su
rimske gospođe upotrebljavale za bojenje kose. Kad je crvena kosa već jednom
bila u modi, svaka rimska matrona je morala bojiti kosu. Stoga su najstariji
trgovački putevi, koji vode iz severnog dela Evrope u južni, bili oni kojima
su plovile feničanske lađe sa tovarima jantara.
Međutim, veliki deo našeg znanja o Feničanima tokom gvozdenog doba (1200 g.
p. n. e. – 500 g. p. n. e.) i kasnije zavisi od hebrejske Biblije, asirskih
zapisa i grčkih i latinskih autora. Na primer, prema grčkom istoričaru
Herodotu, feničanski moreplovci su, na zahtev faraona Neha II (oko 610 g. p.
n. e. – 595 g. p.n.e.), oplovili Afriku, ekspedicija je krenula iz
Crvenog mora i posle tri godine se vratila kroz Gibraltar u
Egipat. istražili su zapadnu obalu Afrike sve do rta Blanko, hiljadu i
pet stotina milja južno od Gibraltara, i osnovali su više trgovačkih
središta u onom kraju. Oni su takođe otkrili i ostrva Kapverde, hiljadu i
sedam stotina godina pre nego što su se pojavili Portugalci, navodno su
stigli i do Novog sveta hiljadama godina pre Kolumba.
875g. p. n. e. fenički gradovi su sa usponom Asirije izgubili svoju
samostalnost. 573 g. p. n. e., posle 13 godina opsade, grad Tir je pao pod
upravu vavilonskog kralja Nabukodonozora II. Od 539 g. p. n. e. Fenikijom
vlada Persija. Posle učešća u egipatskoj pobuni protiv Artakserksa III.,
grad Sidon je 343 g. p. n. e. spaljen i uništen. Aleksandru Velikom su svi
fenički gradovi otvorili vrata za saradnju osim grada Tira, koji se 332 g.
p. n. e. branio 7 meseci i na kraju bio uništen. Podelom Aleksandrova
carstva nakon njegove smrti Fenikija je pripala Seleukidima, a zatim
Rimljanima. U grčko-rimskom razdoblju Feničani se heleniziraju i
romaniziraju, a jednim delom nestaju i među Aramejcima.
Feničani su svoju religiju vezivali uz prirodne sile i procese. Religija
je bila vezana kroz kultove pojedinih gradova kao što su kult zaštitnika
grada, kult boginje majke, kult bogova vegetacije itd. Glavno muško i
žensko božanstvo zvali su Baal (El) i Baalat u značenju Gospodar i
Gospodarica, a dobijali su identitet kada su se povezivali s pojedinim
gradom ili lokalnim stanovništvom. Tako su u Tiru to bili Melkart i
Astarta, u Sidonu Ešmun i Astarta. U Biblosu najznačajniji je bog bio
Adonis, sin Baala i Astarte koja se pretvara u drvo i rađa Adonisa, boga
neobične lepote koji simbolizuje umiranje i ponovno rađanje. Uz Astartin
kult bila je vezana hramska prostitucija jer je ona bila boginja ljubavi i
plodnosti, bogovima su Feničani prilikom kultnih rituala znali prinositi i
ljudske žrtve. Žrtvovali su uglavnom novorođenčad mlađu od 5 meseci,
rimski i grčki izveštaji govore o žrtvovanju dece koje su redovno
praktikovali Feničani, za koje su mnogi savremeni istoričari verovali da
je samo drevni oblik antifeničanske propagande. Ali otkrivena su
feničanska groblja - tofeti - koja sadrže više pogrebnih urni sa posmrtnim
ostacima beba.
Feničani nisu iza sebe ostavili mnogo pisanih zapisa u stvari i jesu jer
su imali čitave biblioteke, a najveća je bila u Kartagini. Kartagina
je potpuno uništena 146 g. p. n. e. tokom trećeg punskog rata, Rimljani su
samo spasili dela agronoma Maga, ostatak kartaginjanske biblioteke su date
kraljevima Numidije koji je ubrzo zauvek izgubljen. Jedino što se danas
zna jeste da su imali svoje feničko pismo, iz kojeg se razvilo grčko
pismo, a time i latinica i glagoljica i ćirilica, ali koje je bilo i
temelj hebrejskog i arapskog pisma (alphabet – po prvom slovu feničkog
pisma – aleph). Grčki istoričar Herodot je napisao da su Feničani naučili
Grke iz Beotije sistemu pisanja koji će na kraju postati grčko pismo.
Takođe je primetio da su feničanski trgovci doneli tamjan i cimet na
Egejsko more. Najraniji feničanski natpis koji je sačuvan je epitaf
Ahirama u Biblosu u Fenikiji, koji datira iz 11. veka pre nove ere i
napisan severnosemitskim pismom.
Нема коментара:
Постави коментар