Persijanci su u prošlosti voleli ali i danas vole da jedu voće. Kada je
sezona voća, jeli su ga u svakoj prilici, posle ručka, uz čaj ili za večeru.
Ta tradicija je ostala do danas tako da kada dođete u iransku kuću leti,
bićete posluženi svežim voćem, dok će zimi pred vas izneti sušeno voće ili
kompot. Uz jabuke, breskve, trešnje, jagode, grožđe, lubenice, dinje,
pomorandže i drugo voće, persijanci su posluživali i krastavce koje su
tretirali kao voće. Kad se voće poslužuje posle večere ili uz čaj,
uobičajeno je da ga domaćica oljušti i pruži gostu. Za zimski period su
pravili voćne džemove.
Zimnica je jedan od najstarijih načina konzervisanja hrane, koji omogućava
da se hranljiva svojstva sezonskih namirnica sačuvaju za upotrebu izvan
sezone. Konzervisanje se može vršiti sušenjem, zaslađivanjem, kišeljenjem i
soljenjem, u zavisnosti da li je u pitanju voće, povrće ili prerađevine od
mesa. Zimnica se obično čuva u podrumu, na tavanu, u košarini ili u zemlji,
odnosno trapu.
Džem je tradicionalna voćna poslastica koja spada u zimnicu. Džem je
proizvod dobijen kuvanjem svežih ili smrznutih plodova uz dodatak šećera,
pektina i kiselina. Karakteristika ovog proizvoda je što sadrži cele ili
komade plodova u ujednačeno želiranoj masi, bez izdvajanja tečnog dela. Za
proizvodnju džema naročito su pogodne koštunjave vrste voća kao što su
šljiva, višnja, trešnja, kajsija i breskva ali se kvalitetan džem može
dobiti i od jagodičastih vrsta voća kao što su malina, jagoda i ribizla.
Plodovi namenjeni proizvodnji džema moraju da budu potpuno zreli sa
razvijenim sortnim karakteristikama i zdravi. Dobro skuvan džem ima boju,
ukus i miris voća od koga je proizveden. To se postiže pridržavanjem
recepture i postupka pri kuvanju.
Ovo je odličan desert za zimske mesece. Zimi kad je teško naći sveže voće,
persijanci su pripremali džemove od raznog voća. Morabba-je havij je
persijski džem od šargarepe, havij na persijskom (farsi) jeziku znači
šargarepa. Tradicionalno se služi kao doručak sa persijskim čajem, hlebom
barbari, sangak ili lavaš hlebom.
Ovaj džem od šargarepe je veoma jednostavan za pripremu i svi sastojci su
bili u svakodnevnoj upotrebi koji su postojali u domaćinstvu ili su se veoma
lako mogli naći na tržnicama po veoma niskoj ceni.
Ova vrsta jednostavnog zimskog deserta sa koji su konzumirali svi društveni
slojevi se pravio na sledeći način:
Sastojci:
500 g šargarepe, količina nakon ljuštenja
200 g šećera
150 ml vode
3 kašike meda
1 kašika limunovog soka
Priprema:
Šargarepu naseći na sitne kockice i staviti u lonac sa vodom i šećerom.
Posudu poklopiti i ostaviti da odstoji preko noći. Sutradan lonac stavite na
vatru srednje jačine i dodajte med. Dobro promešajte i pustite da proključa,
oko 20 minuta. Pred sam kraj u džem dodati limunov sok. Na isti način se
pravi i džem od repe.
Šargarepa ili mrkva (lat. Daucus carota, domaća podvrsta sativus)
dvogodišnja je povrtna biljka iz porodice Apiaceae, čiji se koren koristi
u ishrani. Šargarepa se koristi u svežem stanju, kuvana, konzervirana
(kisela), seckana suva (kao začin) itd. Karakterističnu narandžastu boju
šargarepe uzrokuje beta-karoten, koji se u organizmu ljudi metaboliše u
vitamin A, ali samo kad su u crevima prisutne žučne kiseline. Pored toga,
šargarepe sadrže i vitamine B i C, alkaloide, eterična i masna ulja i
organske kiseline. Takođe su bogate vlaknima, antioksidansima i
mineralima. Ovo povrće treba koristiti tokom celog života, dobro je u
ishrani kod male dece, ali i kod osoba svih uzrasta. Puno je zdravih
minerala i enzima koji su dobri u borbi protiv starenja organizma.
Šargarepa deluje povoljno i na oči. Svakog jutra pojesti po jednu svežu
šargarepu omogućiće poboljšanje vida kod starijih osoba. Od minerala
sadrži puno kalijuma, natrijuma, fosfora, kalcijuma, magnezijuma, železa,
u tragovima sadrži mangan, bakar, cink, kobalt. Bogata je selenom koji je
veoma koristan u organizmu i jedan je od najvažnijih elemenata za
otpornost organizma. Selen je jezgra enzima (glutation peroksidaze), koji
naše ćelije brani od neprijatelja. Selen je nezamenljiv za rad srca i
krvotoka, dobar vid i plodnost kod muškaraca. Prva asocijacija na reč
šargarepa je njena narandžasta boja, ali šargarepa na koju smo navikli
zapravo je mutant ljubičaste šargarepe. Prvi pisani izvori u kojima se
spominje ovo povrće opisuju ga kao ljubičasto ili belo. U međuvremenu, te
ljubičaste šargarepe koje su imale žuto jezgro menjale su boju dok nisu
postale narandžaste. Prve primerke narandžastih šargarepa uzgajili su
Holanđani u 16-tom veku.
Vodi poreklo iz centralne Azije i Bliskog istoka, a stari Grci i Rimljani
su šargarepu koristili ne samo kao hranu, već i kao lek koji je odličan za
opšte zdravlje. Grčki lekari su početkom naše ere koristili šargarepu kao
tonik za želudac. Rimljani su isto koristili šargarepu u lekovite svrhe,
njeno ulje služilo im je protiv crevnih parazita. Ispitivanjima je
utvrđeno da šargarepa ima ulogu čistača organizma od štetnih materija
nastalih najčešće lošom ishranom i zagađenjem sredine i raznih zračenja.
Šargarepa je postala popularno povrće u Evropi tek u vreme renesanse,
verovatno zbog toga što rane vrste nisu bile tako ukusne. U Norveškoj se
preporučuje deci kao "Oslo doručak", jera pomaže u otklanjanju umora,
poboljšanju koncentracije, ali i za bolje učenje i bolji uspeh u školi.
Šargarepa je veoma korisna namirnica i dobar prirodni lek za prevenciju i
lečenje mnogih bolesti.
Нема коментара:
Постави коментар