Persijanci u prošlosti ali danas vole da jedu voće. Kada je sezona voća,
jeli su ga u svakoj prilici: posle ručka, uz čaj ili za večeru. Ta tradicija
je ostala do danas tako da kada dođete u iransku kuću leti, bićete posluženi
svežim voćem, dok će zimi pred vas izneti sušeno voće ili kompot. Uz jabuke,
breskve, trešnje, jagode, grožđe, lubenice, dinje, pomorandže i drugo voće,
persijanci su posluživali i krastavce koje su tretirali kao voće. Kad se
voće poslužuje posle večere ili uz čaj, uobičajeno je da ga domaćica oljušti
i pruži gostu.
Ovaj voćni desert je veoma jednostavan za pripremu i svi sastojci su bili u
svakodnevnoj upotrebi koji su postojali u domaćinstvu ili su se veoma lako
mogli naći na tržnicama po veoma niskoj ceni.
Persijski slatkiši tipa kolačića mogu se grubo klasifikovati na suve kolače
(širini hošk) i vlažne kolače (širini tar). Današnji desert, pripada drugoj
grupi odnosno pripadaju grupi vlažnih kolača ili deserata.
Desert se tradicionalno poslužuje uz čašu persijskog čaja. Obično se crni
čaj meša sa sušenim laticama ruže. Takav čaj nikada se ne poslužuje u
porculanskim ili drugim neprozirnim šoljicama jer je velika uvreda ako se
nevidi boja čaja, pravi domaćin će uvek pitati, želite li jači ili slabiji
čaj.
Mnogi recepti su ostali skoro ne promenjeni do danas.
Ova vrsta jednostavnog deserta sa koji su konzumirali svi društveni slojevi
se pravio na sledeći način:
Sastojci:
4 tvrđe breskve
1 čaša vode
pola čaše šećera
1 mala kašika ružine vodice ili pola male kašike kardamoma
Priprema:
Oljuštite breskve i narežite ih na kriške. U manju posudu ulijte vodu,
dodajte šećer i pustite da provri. Dodajte breskve i kuvajte ih 5 minuta u
tom sirupu. Ohladite. Pre posluživanja dodajte kardamom ili ružinu vodicu.
Ako nije sezona breskvi, možete koristiti i breskve iz kompota.
Slatkiši su se jeli onda kada su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti.
Ovu vrstu deserta su konzumirali svi slojevi društva. U srpskom jeziku pod
pojmom kolač, podrazumevaju se različite vrste peciva, ali se pre svega
odnosi na manje slatke komade peciva punjene različitim filovima. Najčešći
sastojak kolača jesu med ili šećer, maslac ili buter, mleko, orasi i drugo
koštunjavo voće, jaja, čokolada ili kakao i različite vrste voća (džemova i
marmelada).
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Нема коментара:
Постави коментар