Slatkiši su se jeli onda kada su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti.
Ovu vrstu deserta su konzumirali svi slojevi društva. Puding je vrsta jela,
najčešće slatkog deserta dobijenog kuvanjem brašna, jaja, griza i maslaca u
mleku na pari. Kao desert veoma je omiljen širom sveta. Reč puding potiče od
francuske reči boudin koja dolazi od latinske reči botellus, što znači "mala
kobasica", jer su se u početku pudinzi pripremali kao slana jela, slično
kobasicama. U našim krajevima Srbije se može čuti i naziv povarak.U trenutku
kada je nastao, puding se nije služio kao desert. Ovaj ukusan slatkiš, na
početku je pravljen kao slano jelo od mesa ili iznutrica, slično kobasicama
u koje su se dodavala jaja, žitarice, puter, a potom se takva masa kuvala
ili pekla.
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Persijanci su delili hranu na dve kategorije: sard i garm. Sard, odnosno
"hladno" označava manje kaloričnu hranu, a garm, odnosno "vruće" označava
visoko kaloričnu hranu. Drugim rečima, neka jela treba jesti leti jer
stvaraju efekt hlađenja, a neka zimi jer stvaraju efekt grejanja.
Mnogi recepti su ostali skoro ne promenjeni do danas.
Persijski slatkiši tipa kolačića mogu se grubo klasifikovati na suve
kolačiće (širini hošk) i vlažne kolačiće (širini tar). Današnji puding
pripada drugoj grupi odnosno pripadaju grupi vlažnih kolača, ne sadrže
gluten i napravljeni su od badema i šećera. Smesa za ovaj puding je veoma
jednostavna i lako se pravi.
Ovaj tradicionalni recept je prožet aromatičnom ružinom vodom, šafranom,
mlevenim pistaćima, bademima i kardamomom, savršena je poslastica za svaku
priliku ili za uživanje uz svežu skuvanu šolju popodnevnog čaja. Obično se
crni čaj meša sa sušenim laticama ruže. Takav čaj nikada se ne poslužuje u
porculanskim ili drugim neprozirnim šoljicama jer je velika uvreda ako se
nevidi boja čaja, pravi domaćin će uvek pitati, želite li jači ili slabiji
čaj. Tradicionalno, masgati se seče u obliku romba, ukrašava pistaćima i
bademima i služi uz čaj. Možete ga poslužiti i u malim činijama ako želite.
Ova vrsta deserta ili pudinga sa kojim su se hraniili svi društveni slojevi
se pravio na sledeći način:
Sastojci:
1 šolja pšenicnog skroba
1 1/2 šolje belog šećera
4-6 kašika maslaca
1 šolja krupno iseckanih blanširanih badema
1 šolja krupno iseckanih pistaća
1/3 šolje ružine vode
1/2 kašičice mlevenog kardamoma
prstohvat mlevenog šafrana rastvoren u 2 kašike vruće vode
voda
Priprema:
Zagrejte šolju vode na srednjoj do niskoj vatri, dodajte šećer, mešajte dok
se šećer ne rastvori. Držite toplo. U maloj posudi rastvorite pšenični skrob
u šolji hladne vode dok više nema grudvica. U srednjoj teškoj šerpi dodajte
rastvoreni skrob i 3 šolje vode na srednjoj do niskoj vatri i kuvajte
nepoklopljeno 10-15 minuta, često mešajući. Zatim dodajte rastvoreni šećer i
dobro promešajte. Dodajte maslac, bademe, šafran, kardamom i 1/2 šolje
pistaća (ostatak pistaća sačuvajte za ukrašavanje). Mešajte neprekidno oko
5-7 minuta dok smesa ne postaje glatka, dobro spojena i gusta. Smanite vatru
na nisku temperaturu i kuvajte još 10 minuta. Dodajte ružinu vodu u
poslednjih 10 minuta kuvanja. Sklonite sa vatre i rasporedite u pravougaonu
ravnu tepsiju koju ste lagano namazali maslacom ili uljem. Tepsija treba da
bude duboka najmanje 3 cm. Poravnite površinu poleđinom kašike, a zatim
ostavite da se hladi nekoliko sati. Isečite masgati u obliku romba, stavite
na tanjir za serviranje i ukrasite pistaćima i bademima. Dobija se oko 30
parčadi u obliku romba. Smesu možete da umesto tepsije rasporedite po malim
činijama.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Нема коментара:
Постави коментар