Drugi naziv za ovo osvežavajuće piće je talebi (vrsta dinje) i ovaj recept je
prva verzija pripreme ovog osvežavajućeg pića ili frapea ako se hladi ledom.
Persijanci u prošlosti ali danas vole da jedu voće. Kada je sezona voća,
jeli su ga u svakoj prilici: posle ručka, uz čaj ili za večeru. Ta tradicija
je ostala do danas tako da kada dođete u iransku kuću leti, bićete posluženi
svežim voćem i voćnim osvežavajućim pićem, dok će zimi pred vas izneti sušeno voće ili kompot. Uz jabuke,
breskve, trešnje, jagode, grožđe, lubenice, dinje, pomorandže i drugo voće,
persijanci su posluživali i krastavce koje su tretirali kao voće. Kad se
voće poslužuje posle večere ili uz čaj, uobičajeno je da ga domaćica oljušti
i pruži gostu.
Ovo voćno osvežavajuće piće ili desert, zavisi od načina upotrebe, je veoma
jednostavan za pripremu i svi sastojci su bili u svakodnevnoj upotrebi koji
su postojali u domaćinstvu ili su se veoma lako mogli naći na tržnicama po
veoma niskoj ceni.
Frape od dinje je osvežavajuće piće koje se lako priprema i idealno je za
tople dane. Za pripremu je potrebno samo nekoliko sastojaka: dinja,
breskve, limunov sok i zaslađivač poput meda ili šećera. Garmak na
persijskom (farsi) jeziku označava sortu dinje.
Iako je smatramo voćem, dinja je namirnica koja botanički pripada povrću,
i to porodici biljaka Cucurbitaceae, iz koje potiču bundeve i
krastavci. Dinja je bogata je kalcijumom i magnezijumom, kao i i
vitaminima A, B i C. Štiti organizam od kardiovaskularnih bolesti,
blagotvorna je za oči i kožu, a istraživanja pokazuju da redovnom
upotrebom stabilizuje krvni pritisak. Poznato je da se obloge od dinje
(narendana dinja ili isceđen sok) koriste za otklanjanje bolova. Dinja ima
jedinstvena hidratantna svojstva, poboljšava varenje i imuni sistem, i
odličan je izvor antioksidanasa (naročito beta-karotena) koji štite od
upalnih procesa, kao i od nastanka brojnih hroničnih bolesti. Uz sve to,
dinja se smatra i niskokaloričnom namirnicom koja može imati pozitivan
uticaj na mršavljenje i regulisanje telesne težine. Obilije celulozom koja
odlično smanjuje glad, sprečava nadimanje i olakšava rad digestivnog
trakta pa je samim tim odličan saveznik u borbi protiv kilograma. U
Persijskom carstvu su se gajile više vrsta dinja: Garmak je sličan dinji u
pogledu hranljivosti i lekovitih svojstava, osim što vremenski stiže pre
dinje, mekši je i lakše se vari. To je vodenasto i letnje voće. Njegova
kora se koristi za lečenje preloma. Boja unutar garmaka je malo žuta.
Tekstura unutar garmaka je malo mekša od talebija (druge vrste dinje),
zbog čega ima kraći rok trajanja od ostalog voća u istoj kategoriji.
Talebi je sočno i slatko voće, ima koru sa vertikalnim linijama duž nje,
za razliku od garmaka, unutrašnjost je zelena i ima visok sadržaj šećera.
I na kraju Harbozeh, veća je od Garmaka i Talebija. Ovo voće ima sladak i
sočan ukus. Boja joj je bledozelena, a kora veoma glatka. Okruglog je, a
ponekad i ovalnog oblika, težine od 1,5 do 4 kg. U Iranu se i danas
gaje razne sorte dinja, od kojih je najpoznatija persijska dinja harbozeh.
Po proizvodnji dinja Iran danas zauzima treće mesto na svetu. Poreklom je
iz Azije i Afrike i vrlo je verovatno da je još pre više hiljada godina
preneta i u druge krajeve sveta. Već su Egipćani i Persijanci smatrali
dinju poslasticom. Stari Rimljani, a i Grci su se sladili sa dinjama baš
kao i mi danas.
Mnogi recepti su ostali skoro ne promenjeni do danas.
Ova vrsta jednostavnog osvežavajućeg pića ili deserta sa koji su konzumirali
svi društveni slojevi se pravio na sledeći način:
Sastojci:
1 srednje velika dinja
2 zrele breskve
pola čaše šećera
1 velika kašika limunovog soka
pola kašičice soli
2 velike kašike ružine vodice
kockice leda
Priprema:
Raspolovite dinju i kašikom iz nje izvadite nekoliko loptica. Stavite ih u
zemljanu posudu.Od ostatka dinje napravite sok. Lopticama dodajte sok od
dinje. Oljuštite breskve i narežite ih na što tanje kriške. Dodajte ih
lopticama dinje. Dodajte šećer, sok od limuna i so. Ostavite u frižideru
nekoliko sati. Pola sata pre posluživanja dodajte ružinu vodicu i vratite u
frižider. Ulijte u čaše i dobićete ukusan desert ali ako preko mase pospete
sitno lomljeni led dobićete frape odličnog ukusa.
Slatkiši su se jeli onda kada su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti.
Ovu vrstu deserta su konzumirali svi slojevi društva.
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Нема коментара:
Постави коментар