Slatkiši su se jeli onda kada su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti.
Ovu vrstu deserta su konzumirali svi slojevi društva. Veoma je jednostavna
za pripremu i svi sastojci su bili u svakodnevnoj upotrebi koji su postojali
u domaćinstvu ili su se veoma lako mogli naći na tržnicama po veoma niskoj
ceni. Ovaj antički recept za pripremu zulbije, koje su vekovima veoma
popularne u Srbiji pogotovo među stanovništvom muslimanske veroispovesti, su
persijanci koristili i u srednjem veku u periodu kada su persijanci
prihvatli islam kao zvaničnu religiju. Zulbije i
bamijeh se danas najčešće poslužuju tokom posnog meseca Ramazana, i to uveče, kada
se prekida post.
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Ova vrsta deserta koji su konzumirali svi društveni slojevi se pravio na
sledeći način:
Sastojci
1 i po mala kašika praška za pecivo
100 ml tople vode
100 ml jogurta
2 čaše ulja
1 i po čaša brašna
300 ml sirupa od ruže
Priprema:
Prašak za pecivo stavite u posudu i otopite u mlakoj vodi, dodajte u to
jogurt i brašno i umesite testo. Kad ste dobro umesili, pričekajte par sati
da se testo digne. Zatim na srednjoj temperaturi zagrejte ulje. Testo
stavite u špric za testo s malim otvorom te cedite u obliku pereca direktno
u vrelo ulje. Pržite 40-60 sekundi, pažljivo okrećite te pržite dok ne
porumeni. Izvadite iz ulja i stavite na papirnu salvetu koja će upiti višak
ulja. U posudu s ravnim dnom ulijte sirup od ruže te u njega umačite perece.
Gotov kolač treba biti čvrst, ali ne jako hrskav. Obično se posipa seckanim
pistaćima ili nitima šafrana.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Нема коментара:
Постави коментар