Persijanci u prošlosti ali danas vole da jedu voće. Kada je sezona voća,
jeli su ga u svakoj prilici: posle ručka, uz čaj ili za večeru. Ta tradicija
je ostala do danas tako da kada dođete u iransku kuću leti, bićete posluženi
svežim voćem i voćnim osvežavajućim pićem, dok će zimi pred vas izneti
sušeno voće ili kompot. Uz jabuke, breskve, trešnje, jagode, grožđe,
lubenice, dinje, pomorandže i drugo voće, persijanci su posluživali i
krastavce koje su tretirali kao voće. Kad se voće poslužuje posle večere ili
uz čaj, uobičajeno je da ga domaćica oljušti i pruži gostu.
Ovo voćno osvežavajuće piće ili desert je veoma jednostavan za pripremu i
svi sastojci su bili u svakodnevnoj upotrebi koji su postojali u domaćinstvu
ili su se veoma lako mogli naći na tržnicama po veoma niskoj ceni.
Frape od jabuke je osvežavajuće piće koje se lako priprema i idealno je za
tople dane. Za pripremu je potrebno samo nekoliko sastojaka: jabuka, ružina
vodica, limunov sok i zaslađivač poput meda ili šećera.
Mnogi recepti su ostali skoro ne promenjeni do danas.
Ova vrsta jednostavnog osvežavajućeg pića ili deserta sa koji su konzumirali
svi društveni slojevi se pravio na sledeći način:
Sastojci:
4 srednje velike jabuke
2 velike kašike limunovog soka
5 velikih kašika šećera
1 velika kašika ružine vodice
lomljeni led
Priprema:
Oljuštite i narendajte jabuke. Poprskajte ih limunovim sokom, dodajte šećer
i ružinu vodicu te lagano promešajte. Ostavite da odstoji u frižideru
nekoliko sati. Pre posluživanja preko frapea stavite lomljeni led,
pričekajte nekoliko minuta te poslužite.
Slatkiši su se jeli onda kada su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti.
Ovu vrstu deserta su konzumirali svi slojevi društva.
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Нема коментара:
Постави коментар