I vek p. n. e.
Originalni tekst:
De oliveto oleam, quam manu tangere possis e terra ac scalis, legere oportet potius quam quatere, quod ea quae vapulavit macescit nec dat tantum olei. Quae manu stricta, melior ea quae digitis nudis, quam illa quae cum digitabulis, durities enim eorum quod non solum stringit bacam, sed etiam ramos glubit ac relinquit ad gelicidium retectos. Quae manu tangi non poterunt, ita quati debent, ut harundine potius quam pertica feriantur; gravior enim plaga medicum quaerit. Qui quatiet, ne adversam caedat; saepe enim ita percussa olea secum defert de ramulo plantam, quo facto fructum amittunt posteri anni. Nec haec non minima causa, quod oliveta dicant alternis annis non ferre fructus aut non aeque magnos. Olea ut uva per idem bivium redit in villam, alia ad cibum, alia ut eliquescat ac non solum corpus intus unguat sed etiam extrinsecus. Itaque dominum et in balneas et gymnasium sequitur. Haec, de qua fit oleum, congeri solet acervatim in dies singulos in tabulata, ut ibi mediocriter fracescat, ac primus quisque acervos demittatur per serias ac vasa olearia ad trapetas, quae res molae oleariae ex duro et aspero lapide. Olea lecta si nimium diu fuit in acervis, caldore fracescit et oleum foetidum fit. Itaque si nequeas mature conficere, in acervis iactando ventilare oportet. Ex olea fructus duplex: oleum, quod omnibus notum, et amurca, cuius utilitatem quod ignorant plerique, licet videre e torculis oleariis fluere in agros ac non solum denigrare terram, sed multitudine facere sterilem; cum is umor modicus cum ad multas res tum ad agri culturam pertineat vehementer, quod circum arborum radices infundi solet, maxime ad oleam, et ubicumque in agro herba nocet.
Prevod:
Što se tiče žetve maslina: masline koje se mogu dohvatiti sa zemlje ili merdevina treba ubirati, a ne otresti, jer se plod koji je natučen isušuje i ne daje toliko ulja. Oni koji su pokupljeni golim prstima su bolji od onih pokupljenih sa rukavicama, dok tvrda rukavica ne samo da gnječi bobicu, nego i kida koru sa grana i ostavljaju ih izložene mrazu. Oni koji se ne mogu dohvatiti rukom, moraju biti otrešeni; ali treba koristiti trsku, a ne štap, jer je teži udarac neophodan za rad drvenog doktora (berača). Onaj koji tuče ne bi trebao direktno udariti maslinu; maslini koja se udara na taj način, često se oduzima kvalitet, a plod se sledeće godine gubi. To nije ni najmanje razlog za tvrdnju da maslina ne donosi plodove svake druge godine, ili ne donosi tako puno plodova. Maslina se vraća do svoje farme istim putema kao grožđe, jedan deo za hranu, i jedan za izlivanje i mazanje tela ne samo unutar, nego i van, i tako sledi gospodara i u glavnom kupatilu i u gimnaziji. Deo od kojeg se dobija ulje obično se nagomilava na podu u gomilama kako dolaze iz dana u dan, tako da može malo sazreti; i gomile prolaze istim redom kroz ćupove i posude za masline do trapeta, koja je mlin za masline opremljen tvrdim kamenjem hrapavim na površini. Ako se masline, nakon što su pokupljene, predugo ležale u gomilama, one se pokvare od vrućine i ulje postaje užeglo; dakle, ako ih ne možete odmah obraditi, trebalo bi da ih prevrćemo tako što ćemo ih pomerati u gomilama. Maslina daje dva proizvoda: ulje, dobro poznato svima, i amurku. Kako većina ljudi ne poznaje vrednost ove druge, može se videti da ona teče iz maslinovih presa na polja, i ne samo da zatamni zemlju, već je čini neplodnom kada postoji velika količina; dok je u umerenim količinama ova tečnost ne samo izuzetno vredna za mnoge svrhe, već je posebno vredna u poljoprivredi, jer se obično sipa oko korena drveća, uglavnom maslina, i gde u polju rastu štetni korovi.
Marcus Terentius Varro
Marko Terencije Varon-Reaćanin (lat. Marcus Terentius Varro Reatinus; verovatno Reata, 116 g. p. n. e. — Rim, 27 g. p. n. e.) je bio rimski pisac i naučnik, koji je zbog širine i raznovrsnosti svog obrazovanja zadobio kako kod savremenika (Cicerona), tako i kod potonjih pisaca (Kvintilijana, Avgustina), nadimak "najučenijeg Rimljanina". On se ponekad sam nazivao Varo Reatinus kako bi se razlikovao od njegovog mlađeg savremenika Varo Atacinus. Rođen je 116 g. p. n. e. verovatno u Reati (danas Rijeti), prastarom sabinskom gradu u Laciju, odande je njegova porodica, inače iz klase ekvita, držala veleposede i farmu konja. Prvobitno je učio pod nadzorom Lucija Elija Stilona Prekonina, čuvenog učenjaka, takođe iz klase ekvita, koji je bio blizak sa grčkom i latinskom književnošću, i koji se naročito interesovao za rimske starine, od kojih je neke, poput himni Salijevaca i Zakone dvanaest tablica, ilustrovao komentarima. Upivši sklonost ka ovome od svog učitelja, koju je docnije gajio s tolikim žarom i uspehom, Varon je dovršio školovanje pohađajući predavanja kod Antioha iz Askalona, filozofa sa Akademije koji je naginjao shvatanjima stoičara, da bi potom uzeo udela u javnom životu. O njegovom napretku u državnoj službi nema pouzdanih podataka, ali se zna da je delovao kao Pompejev legat prilikom građanskog rata u Španiji i da je zauzimao visoko mesto u mornarici tokom pohoda protiv kilikijskih gusara i Mitridata. Takođe, poznato je da je uz Afranija i Petreja učestvovao u građanskom ratu na strani Pompeja, i da je prilikom jednog neuspešnog manevra u Španiji, posle bitke u Pharsalusu, bio primoran da se obaveže Cezaru da će mu predati svoje legije. Cezar ga je kasnije postavio da nadgleda javnu biblioteku Rima 47 g.p.n.e., ali ga je posle Cezarove smrti Marko Antonije prognao, što ga dovodi do gubitka skoro cele svoje imovine, uključujući i njegovu biblioteku. Kako je Republika ustupila carstvu, Varo je stekao naklonost Avgusta, pod čijom zaštitom je pronašao sigurnost i mir da se posveti proučavanju i pisanju.
Napisao je više od 600 knjiga i umro s perom u ruci. Od svih dela koje je napisao u celini nam se sačuvao jedino spis O poljoprivredi (De re rustica). Kada ga je napisao Varon je imao već 80 godina. Spis se sastoji od tri knjige i ima dijaloški oblik, ne bez doze dramatičnosti: prvi se dijalog prekida vešću o nekom ubistvu, a treći incidentima do kojih je došlo na izborima. Prva knjiga bavi se samim seoskim imanjem, zgradama i opremom na njemu, te uopšte poljoprivrednom godinom. Druga knjiga bavi se uzgojem krava i ovaca. Treća knjiga bavi se sitnijim životinjama: pilićima, ribama, pčelama itd. Delo je po književnoj vrednosti bolje od sličnog dela Katona Starijeg, a karakterišu ga povremeni živahan humor i istančani osećaj za seoski život.
Pročitajte više >> << Vratite nazad
Нема коментара:
Постави коментар