Firni potiče iz Persije i koristio je kao hrana anđela i bio je poznat kao
Šir Birinj. Ime Firni potiče od persijske reči "firni", što znači "puding od
pirinča". Firni se tradicionalno služio tokom posebnih prilika kao što su
venčanja, festivali i verske ceremonije. Firmi se obično služi kao hladan
tokom letnjih meseci, a topao tokom zimskih meseci. Prvi put je ponuđen
proroku Muhamedu kada se vinuo na 7. sprat neba da bi sreo Boga. Mogulsko
carstvo je uživalo u ovom kraljevskom jelu na bazi mleka i učinilo ga
popularnim. Mogulsko carstvo je uvelo firni u Indiju i popularizovalo ga kao
kraljevski desert. Firmni je veoma popularan desert u Indiji, Pakistanu i
Bangladešu. U Indiji, firni se služi tokom posebnih prilika kao što su
Divali, Eid-ul-Fitr i Navratri. Drevni indijski medicinski sistem Ajurvede
koristi firni kao lek za loše varenje. Veruje se da firmi takođe ima
terapeutske koristi i često se koristi u tradicionalnim ajurvedskim
tretmanima. U Indiji, firmi ima mnogo verzija, a khir i pajasam su
popularne. U Iranu, bogati užitak je poznat kao fereni, dok se u Egiptu i
Turskoj ovaj delikates naziva muhalabija. U Avganistanu se firni obično
pravi od kukuruznog skroba. Firni sa ukusom ružine vode i banane su dve
popularne vrste. Avganistanski firni se takođe tradicionalno priprema za
posebne događaje i svečanosti kao što su venčanja i Kurban-bajram. Vremenom
se firni proširio po celom indijskom potkontinentu, prilagođavajući se
lokalnim ukusima i sastojcima.
U Evropi, pirinčani puding su prvi put uveli Rimljani u 17. veku , koji su
ga uglavnom koristili za lečenje stomačnih tegoba i problema sa varenjem.
Smatrali su se pirinčanim čorbama u kojima se pirinač kuvao i mešao sa
kravljim mlekom, a potom šerom kako bi mu se dao sladak ukus.
U Kini se ovaj delikates zvao "Kineski puding od pirinča sa osam dragulja",
jer se pravio od osam različitih vrsta egzotičnog voća i meda. Neki od osam
plodova koji se koriste u ovom lepljivom slatkom užitku su orasi, bademi,
zimska dinja, liči, maraskino višnje i žižube.
Firni ili Firin je gust i kremast puding napravljen od mlevenog pirinča ili
pirinčanog brašna kuvanog u mleku. Jede se ohlađen i tradicionalno služi u
glinenim činimama koje se nazivaju šikoras. Ove zemljane čine upijaju višak
vlage i tečnosti i čine puding gušćim. Da biste napravili najjednostavniji,
a opet najbolji recept za firni, potrebni su vam samo pirinač, mleko, šećer,
orasi i začini po vašem izboru, kao šafrana ili kardamoma u prahu ili ružine
vode. Sporo kuvanje je ključ za pravljenje savršenog deserta. Mlevene
granule pirinča se sporo kuvaju u mleku do kremaste i guste konzistencije.
Firmi ima divnu aromu zahvaćajući basmati pirinču i aromatičnim sastojcima
poput šafrane, ružine vode ili kardamoma u prahu. Dodavanje orašastih
plodova poput badema ili pistaća čini ga bogatim i ukusnim Začinjen je
aromatičnim začinima kao što su kardamom, šafranom i ružinom vodom, i
ukrašenim orasima poput badema i pistaća, zajednjača i ruža, zajednjača.
Danas se često priprema za verske prilike ili festivale kao što je
Kurban-bajram ili tokom Ramazana.
Mnogi recepti su ostali skoro ne promenjeni do danas.
Ova vrsta deserta koji su konzumirali svi društveni slojevi se pravio na
sledeći način:
Sastojci:
5 kašika pirinča, potopljen u vodu prethodnog dana
1 l mleka
200 g šećera
prstohvat šafrana
1 kašičica svežeg kardamoma u prahu
10 - 15 komada pistacija blanširanih, oguljenih i sitno seckanih ili ih
možete samleti
Priprema:
Ocedite i sameljite pirinač tako da dobijete grubu pastu, dodajte malo vode
ili hladnog mleka i izmešajte. Stavite mleko da se kuva do ključanja, a
zatim u mleko dodajte pirinčanu pastu. Kuvajte dok se pirinač potpuno ne
raskuva, stalno mešajte. Dodajte šafran i dobro promešajte, zatim dodajte
šećer i kardamom u prahu i kuvajte dok se šećer potpuno ne otopi. Ulijte u
posude od keramike ili porculana i ukrasite ih pistacijama. Ohladiti pre
serviranja.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Persijanci su delili hranu na dve kategorije: sard i garm. Sard, odnosno
"hladno" označava manje kaloričnu hranu, a garm, odnosno "vruće" označava
visoko kaloričnu hranu. Drugim rečima, neka jela treba jesti leti jer
stvaraju efekt hlađenja, a neka zimi jer stvaraju efekt grejanja.
Нема коментара:
Постави коментар