Naan-e berenji ili Nan-berenji, poznat je i kao Širini-e berenji. Naan na
persijskom (farsi) jeziku znači hleb, slovo e je ezafe i povezuje reči na
farsi jeziku, odnosno da bi ukazao na vezu između reči sa obe strane,
berenji (čita se berendži) označava vrstu pirinča, a reč širini znači
slatkiši. Često se priprema za persijsku Novu godinu-Noruz i druge svečane
prilike. Naan-e berenji je tradicionalni persijski kolačić od
pirinčanog brašna, poreklom iz Kermanaša. Doslovno prevedeno, naan berenji
znači pirinčani hleb. Obično se pravi od pirinčanog brašna, kardamoma i
ukrašava makom, a formira se u obliku diskova. Slatkiši su se jeli onda kada
su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti. Ovu vrstu deserta su
konzumirali svi slojevi društva. U srpskom jeziku pod pojmom kolač,
podrazumevaju se različite vrste peciva, ali se pre svega odnosi na manje
slatke komade peciva punjene različitim filovima. Najčešći sastojak kolača
jesu med ili šećer, maslac ili buter, mleko, orasi i drugo koštunjavo voće,
jaja, čokolada ili kakao i različite vrste voća (džemova i marmelada).
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Glavni sastojci ovog kolača su brašno od pirinča, šećer, jaje, maslac,
ružina vodica, mak i kardamom. Persijski pirinčani kolačići se tradicionalno
posipaju makom, a možete ih ukrasiti seckanim pistaćima i laticama
ruže. Kolač je veoma jednostavan za pripremu i svi sastojci su bili u
svakodnevnoj upotrebi koji su postojali u domaćinstvu ili su se veoma lako
mogli naći na tržnicama po veoma niskoj ceni. Autentični Naan-e berenji
imaju primamljivu cvetnu i mošusnu aromu jer ih aromatizujemo ružinom vodom
i kardamomom.
Ova vrsta jednostavnog deserta sa koji su konzumirali svi društveni slojevi
se pravio na sledeći način:
Sastojci:
250 g maslaca
250 g pirinčanog brašna
1 čaša šećera u prahu
1 kašičica mlevenog kardamoma
1 umućeno jaje
2 velike kašika ružine vodice
1 kašika maka
Priprema
Drvenom kašikom ili varjačom mešajte maslac nekoliko minuta dok ne postane
kremast. Postepeno dodajte brašno i dobro ga umešajte. Zatim postepeno
dodajte šećer u prahu, kardamom, jaje i ružinu vodicu. Sve dobro umešajte.
Od mase koju ste dobili oblikujte loptice veličine oraha. Poređajte ih u
premazani pleh. Ređajte kolačiće na razmaku od oko 2,5 cm. Broj kolačića
zavisiće od veličine kolačića koje ste napravili. Pritisnite svaki kolačić
da biste bili sigurni da su ravni i viljuškom napravite udubljenja na
kolačićima. Pospite mak preko kolačića. Pecite na 180° C oko 15-20 minuta
ili dok ne poprime žućkastu boju. Ovi kolačići su prilično krhki i
mrvičasti kada se izvade iz rerne. Izvadite ih iz rerne i ostavite na plehu
dok se potpuno ne ohlade.
Keksići se tradicionalno poslužuju uz čašu persijskog čaja. Obično se crni
čaj meša sa sušenim laticama ruže. Takav čaj nikada se ne poslužuje u
porculanskim ili drugim neprozirnim šoljicama jer je velika uvreda ako se
nevidi boja čaja, pravi domaćin će uvek pitati, želite li jači ili slabiji
čaj.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.
Нема коментара:
Постави коментар