Persijanci su u prošlosti voleli ali i danas vole da jedu voće. Kada je
sezona voća, jeli su ga u svakoj prilici: posle ručka, uz čaj ili za večeru.
Ta tradicija je ostala do danas tako da kada dođete u iransku kuću leti,
bićete posluženi svežim voćem, dok će zimi pred vas izneti sušeno voće ili
kompot. Uz jabuke, breskve, trešnje, jagode, grožđe, lubenice, dinje,
pomorandže i drugo voće, persijanci su posluživali i krastavce koje su
tretirali kao voće. Kad se voće poslužuje posle večere ili uz čaj,
uobičajeno je da ga domaćica oljušti i pruži gostu. Za zimski period su
pravili voćne džemove.
Džem je tradicionalna voćna poslastica koja spada u zimnicu. Džem je
proizvod dobijen kuvanjem svežih ili smrznutih plodova uz dodatak šećera,
pektina i kiselina. Karakteristika ovog proizvoda je što sadrži cele ili
komade plodova u ujednačeno želiranoj masi, bez izdvajanja tečnog dela. Za
proizvodnju džema naročito su pogodne koštunjave vrste voća kao što su
šljiva, višnja, trešnja, kajsija i breskva ali se kvalitetan džem može
dobiti i od jagodičastih vrsta voća kao što su malina, jagoda i ribizla.
Plodovi namenjeni proizvodnji džema moraju da budu potpuno zreli sa
razvijenim sortnim karakteristikama i zdravi. Dobro skuvan džem ima boju,
ukus i miris voća od koga je proizveden. To se postiže pridržavanjem
recepture i postupka pri kuvanju.
Ovo je odličan desert za zimske mesece. Zimi kad je teško naći sveže voće,
persijanci su pripremali džemove od raznog voća. Morabba-je golabi je
persijski naziv za džem od krušaka, golabi na persijskom (farsi) jeziku
znači kruška i danas je popularan u Iranu i drugim delovima Azije, gde se
često konzumira za doručak sa hlebom, maslacom i sirom, ili kao desert.
Ovaj džem od krušaka je veoma jednostavan za pripremu i svi sastojci su bili
u svakodnevnoj upotrebi koji su postojali u domaćinstvu ili su se veoma lako
mogli naći na tržnicama po veoma niskoj ceni.
Ova vrsta jednostavnog deserta koji su konzumirali svi društveni slojevi se
pravio na sledeći način:
Sastojci:
1 kg zrelih krušaka
3 čaše šećera
1 čaša vode
1/4 čaše limunovog soka
Priprema:
Čašu šećera stavite u lonac i dodajte vodu. Kuvajte dok ne provri, a zatim
dodajte limunov sok i promešajte. Vatra treba biti srednje jačine. Kruške
narežite na kockice i stavite ih u sirup. Kuvajte oko sat vremena. Povremeno
kruške gurnite varjačom prema dnu lonca. Kad je skuvan, džem će poprimiti
crvenkastu boju. Ohladite ga i sipajte u tegle koje ćete hermetički
zatvoriti. Ova količina dovoljna je za 6 tegli.
Slatkiši su se jeli onda kada su to ljudi mogli sebi i ukućanima priuštiti.
Ovu vrstu deserta su konzumirali svi slojevi društva.
Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i
mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili
blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede
esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet,
geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim,
kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene
industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela
šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije
šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti
tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i
od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu
persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu
prijatelj". Kada gost, očekivan ili ne, uđe u persijski dom, prema njemu se
postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode
imali, domaćini gostima nude najbolju hranu i smeštaj.
Stari Grci veštinu kuvanja su naučili od persijanaca, a od Grka su je
preuzeli Rimljani. Iz istorije Persije poznato je da u toj zemlji u 6 veku
p. n. e. postoje ljudi koji se bave kuvanjem kao zanimanjem. Radeći kao
kuvari uspeli su da dosegnu vrhunac umeća u kulinarstvu.