Kulinarstvo kroz vekove

Antička mesopotamska kuhinja

Antička egipatska kuhinja

Antička feničanska kuhinja

Antička persijska kuhinja

Antička grčka kuhinja

Antička jevrejska kuhinja

Antička rimska kuhinja

Alkohol kroz vekove

Literatura

четвртак, 30. август 2018.

Antičko vino: Violatium - Vino od ljubičica




Originalni tekst:
Similiter, ut supra, et de viola violatium facies, et eodem modo melle temperabis.

Sastojci:
1 l belog vina
50 g meda
sveže latice ljubičice
platnena vrećica od lana (ili pelena za bebe)

Priprema:
Pravljenje ove vrste vina traje 14 dana.
Stavite šaku latica ljubičice u platnenu vrećicu, dobro zavežite pa ih potopite u belo vino i držite tako narednih sedam dana. Nakon toga stare latice zamenite novim, svežim. Nakon ovih sedam dana uklonite platnenu vrećicu i procedite vino. Pre posluženja, dodati med.

De re coquinaria
Marcus Gavius Apicius





Ljubičica (Viola) je rod dikotiledonih skrivenosemenica iz istoimene familije (Violaceae). Obuhvata oko 500 vrsta, uglavnom rasprostranjenih u severnim umerenim predelima Zemlje (Holarktik)(severna zemljina polulopta). Raste na čistinama, između grmlja, po senovitim mestima uz rubove šuma. Uzgaja se samo u vrtovima gde se veoma brzo rasprostranjuje. Mogu se naći i u veoma udaljenim mestima, kao što su Havaji, Australija i Andi u Južnoj Americi. Ljubičice su uglavnom višegodišnje zeljaste biljke, sa cvetovima zanimljive arhitekture i boja, usled čega se mnoge vrste uzgajaju kao ukrasne. Ime roda ukazuje na najčešću boju kruničnih listića cveta — ljubičastu. Vrste ljubičice obično imaju srcolike listove, a postoje vrste sa složenim, ili listovima drugog oblika. Veći broj vrsti Ljubičica su zeljaste biljke. Listovi su neizmenični. Cvetovi su zigomorfni; Čašica petolista, po cvetanju ne opada. Njeni listići su izduženo-lancetasti zašiljeni. Dva donja duža su od ostalih. Krunica sa pet slobodnih listića. Vršni listovi nešto veći od srednjih iste su boje, ali nešto tamniji bez dlačica u osnovi. Srednji pokrivaju vršne i pri dnu imaju dlačice. Donja latica obično drugačije boje od ostalih i nosi ostrugu. Prašnika pet, tučak sinkarpan iz tri karpele. Cvetanje ljubičice najčešće je u proleće i privlače mnoge insekte, uglavnom mrave. Boje cvetova su različite od ljubičaste (po imenu) preko raznih tonova plave, žute, pa čak i bele boje. Lekovito dejstvo: za lek se skupljaju listovi, cvetovi i koren. Svi delovi biljke suše se u hladu na prozračnom mestu. Ljubičica se koristi u lečenju astme, tuberkuloze, glavobolje, nadimanja, zapaljenja grla, raznovrsnih osipa, ospica, šarlaha, plućnog katara. Zbog umirujućeg delovanja, ljubičica se uspešno koristi i u lečenju histerije, hipohondrije, nervoznog lupanja srca povezanog s osećajem straha i teškim disanjem, kod nesanice, glavobolje.
Mirišljavi cvetići ljubičice, jedni su od vesnika proleća. Ljubičica je poreklom iz Evrope, ali se odavno raširila i u druge krajeve sveta. Zahvaljujući lepoti, mirisu i lekovitim moćima, bila je popularna još u antičkoj Grčkoj. Predstavljala je simbol drevne Atine, plodnosti i ljubavi, a starorimski lekari su predlagali da se oko glave nosi venac od ljubičica, kako bi se sprečile glavobolja i vrtoglavica.





Med je gusta slatka sirupasta materija, proizvod medonosnih pčela (lat. Apis mellifera ili Apis mellifica) dobijen od sabranih voćnih i drugih sokova prerađenih u pčelinjem želucu. Izlučeni sok odložen poklopljenom saću hemijskim reakcijama pretvara se u med. Prema vrstama biljaka od koje se dobija, med se razvrstava u monoflorni (med dobijen od samo jedne vrste biljke, na primer, bagrema) i poliflorni med (med dobijen sakupljanjem nektara sa više vrsta biljaka, kao na primer, livadski med, šumski i dr.). Med je najvažniji pčelinji proizvod, poznat u ljudskoj ishrani još od praistorijskog doba.
Rimljani su osim za hranu i piće koristili med u kozmetici i medicini. Pored toga, i oni su med koristili kao poklon za svoje bogove. Vojnici su ga upotrebljavali kao antiseptik za lečenje rana. Čak je i Hanibal, po legendi, dao svojim vojnicima med i sirće nakon što su prešli Alpe na slonovima. Stari rimski pesnici često su spominjali med u svojim stihovima. Posebno Vergilijev spev Georgijus opisuje dobivanje meda. U vremenu vladavine Julija Cezara med se koristio i kao platežno sredsvo. Julije Cezar je navodno prihvatio med kao vrstu valute koja je korišćena za plaćanje poreza umesto zlata. U prvom veku naše ere poznati gastronom Apicius napisao je seriju knjiga sa receptima od kojih pola uključuje i med, što možete pročitati i u do sada objavljenim receptima ovog bloga.





Klasični kuvar antike je "De re coquinaria" ili "O umetnosti kuvanja". Autor je Markus Gavijus Apicijus, koji je živeo u doba cara Tiberija u prvom veku naše ere. Knjiga ima 10 glava i sadrži oko 500 recepata koje je Apicijus sakupio iz prošlih vekova i recepata koje je sam osmislio.
Apicius je tokom svog života (42 g.p.n.e. - 37 g.n.e.) postao legenda. on je uradio nešto što je jedinstveno u ono vreme; on je bio jedan od osnivača gastronomije.
Plinije opisuje Apicijusa kao "najvećeg trošadžiju koga je svet ikada video". Izgleda da je bio u pravu, jer je Apicijeva umetnost kuvanja prepuna neobičnih recepata od punjenog papagaja do flaminga sa biberom ali i takvih koje mi i u današnje vreme rado jedemo.
Kako je Apicijev život bio ekstravagantaan, tako je i njegova smrt do danas predmet svakojakih rasprava. Kada je potrošio 100 miliona sestercija iz državne kase za pripremanje svojih recepata za cara, kada je potrošio sve poreske pare i lično se zadužio, napravio je bilans i izračunao je da će mu ostati "samo" 10 miliona sestercija za život, što je za njega bilo nezamislivo (1 sesterc = 1 evro). Iz straha da neće imati šta da jede i da će umreti od gladi, uzeo je otrov i u strašnim mukama umro.


Pročitajte više >>                                                                     << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар