Kulinarstvo kroz vekove

Antička mesopotamska kuhinja

Antička egipatska kuhinja

Antička feničanska kuhinja

Antička persijska kuhinja

Antička grčka kuhinja

Antička jevrejska kuhinja

Antička rimska kuhinja

Alkohol kroz vekove

Literatura

субота, 1. јул 2017.

Antička kuhinja: Aliter holus molle ex foliis lactucarum cum cepis - Zelena salata sa lukom



Originalni tekst:
Aliter holus molle ex foliis lactucarum cum cepis: coques ex aqua nitrata, expressa concides minutatim. In mortario teres piper, ligusticum, apii semen, mentam siccam, cepam, liquamen, oleum et vinum.

Aliter: holus molle ne arescat, summa quaeque amputantur, et purgamenta ex caules madefactos in aqua absinthi contegito.

Prevod:
Još jedan recept za povrće napravljen od listova zelene salate sa lukom: kuvajte u vodi sa soli, i sitno isecite, brzo. U avanu, biber, selen, seme celera, suva metvica, luk, liquamen, ulje i vino.

Drugačije: mekano povrće, da ne postane suvo, ono koje je isečeno, stabljike treba da su natopljene sa otpadom od stabljike pelina u vodi, pokriti.

Sastojci:
1 glavica zelene salate
2 glavice crnog luka, sitno seckano
50 ml maslinovog ulja
1 kašika liquamena
1 kašika selena, sitno seckano
1 kašika nane, sitno seckane
1 kašičica semena celera, izmrvljenog
50 ml suvog belog vina
1 kašika morske soli
1 kašika mlevenog crnog bibera

Priprema:
Operite salatu i iseckajte. Kuvati je u slanoj vodi oko 15 minuta. Zatim salatu ocediti. Crni luk propržite na ulju pa dodati u zelenu salatu zajedno sa ostalim sastojcima, pomešajte, posoliti i pobiberiti.
Ako je salata slaba i otpadaju listovi, potopiti je u vodu.

De re coquinaria
Marcus Gavius Apicius





Zelena salata (salata) je jednogodišnja zeljasta, dikotiledona biljka iz familije glavočika (Asteraceae) kod koje se za ishranu koriste listovi i glavice. Salata je u bliskom srodstvu sa divljom salatom koja raste kao korov i u našim krajevima. Salata brzo raste i najpre razvije lisnu rozetu. U glavičaste i rimske salate unutrašnji listovi obarzuju manje ili više čvrstu glavicu, veličina, izgled i druge morfološke odlike listova i cele biljke predstavljaju karakteristična sortna obeležja. Njeno poreklo nije tačno utvrđeno, a prema nekim istraživanjima današnja salata je potomak samonikle vrste s područja Sibira. Bogata je vitaminima A, C, E, B1, B2, B3, B6 te mineralima fosforom, kalcijumom, magnezijumom, željezom i bakrom. Obiluje vitaminom C koji je saveznik našeg organizma u obrani od mnogih bolesti. Njen bogati nutritivni sastav potpomaže procesu detoksikacije. Konzumacija zelene salate pomaže uspostavljanje alkalne ravnoteže organizma, što donosi niz pogodnosti - povećanu energiju, bolju probavu, bistriji um, miran san te mladalački izgled kože. Važan sastojak zelene salate je folna kiselina (vitamin B11) koja je ključna za mnoge procese u ljudskom organizmu. Ovaj vitamin sprečava razvoj pojedinih vrsta anemije, štiti od osteoporoze, a zajedno s vitaminom B12 neophodan je za razvoj novih krvnih stanica. Folna kiselina je od izuzetne važnosti za trudnice, jer se njen nedostatak u organizmu povezuje s raznim malformacijama embriona, od kojih je najčešći defekt neuralne cevi. Salata kao obrok obiluje vlaknima, snižava holesterol i sprečava konstipaciju i, što je možda najvažnije, vlakna daju osećaj sitosti.
Salata (Lactuca sativa O.) ide među najstarije kulture. Gajili su je i veoma cenili još drevni narodi u oblasti Sredozemlja, mnogo vekova pre nove ere. Najraniji prikaz salate je rezbarija u hramu u Karnaku. U drevnom Egiptu pripisivali su joj afrodizijačka svojstva. Hipokrat, grčki lečnik i otac medicine, pripisivao joj je snažna lekovita svojstva. U staroj Persiji bila je cenjena kao namirnica koja osigurava miran san. Tek su je Rimljani kultivisali. Veruje se da je nakon putovanja Kristofora Kolumba prenesena u Novi svet. U današnje vreme to je veoma rašireno i vrlo popularno salatno povrće, naraočito u zemljama sa svežijom klimom. Kod nas se gaji u svim krajevima, gotovo u svakom vrtu, kao i na većim površinama za snabdevanje pijaca.





Crni luk (crveni luk, luk) (lat.Allium cepa) je dvogodišnja zeljasta biljka iz roda Allium. Uzgaja se kao povrće koje se koristi u ljudskoj ishrani za pripremu raznih salata i kao začin. To je zeljasta dvogodišnja biljka iz porodice ljiljana poreklom iz južne Azije, ali se i danas gaji širom sveta. Spada među najotpornije i najstarije vrste baštenskog povrća. Luk sadrži enzim alliinazu i aminokiselinu izoalliin, koji sadrži sumpor, a oba spoja se raspadaju u nagrizajući propantial-S-oksid. Kada ovaj spoj dospe u oči, nadražuje očne nerve, te izazivaju lučenje suznih žlezda. Crni luk se koristi sirov ili kuvan, ali i kao dodatak jelima. U ishrani se koristi dok je mlad, u proleće, listovi i lukovica, a u ostalim periodima lukovica. Poznate sorte luka su: arpadžik, mladi luk, slatki luk, španski luk, vlašac i žuti luk.  U našoj narodnoj medicini crni luk se smatra univerzalnim lekom za ishranu, ali i za obloge na koži i deluje na organizam slično kao i beli luk. Crni luk ima dezinfekciono, antibakterijsko i fungicidno dejstvo. Sulforna jedinjenja sprečavaju zgrušavanje i stvaranje grumenova trombocita. Sulforna jedinjenja snižavaju nivo holesterola i triglicerida u krvi i poboljšavaju funkcionisanje ćelijske membrane crvenih krvnih zrnaca. Studije su pokazale da crni luk može pomoći u povećanju gustine kostiju i može biti od koristi ženama u menopauzi koje gube gustinu kostiju. Žene koje su prošle kroz menopauzu svakodnevnim jedenjem crnog luka smanjiće rizik od lomljenja kuka. Antioksidanti koji se nalaze u njemu bore se protiv zapaljenja sprečavajući oksidaciju masnih kiselina u telu. Kada imate niži nivo oksidisanih masnih kiselina, telo proizvodi manje molekula koji su odgovorni za zapaljenja. Dokazano je da crni luk snižava rizik od oboljevanja od nekih vrsta raka, čak i kada se konzumira umereno. Luk smanjuje rizik od raka debeleog creva i raka jajnika. Luk ima svojstva da poboljša balans šećera u krvi i da spreči bakterijske infekcije. Osim toga, crni luk deluje i kao diuretik (podstiče izbacivanje mokraće), pogotovo u kombinaciji sa peršunom i celerom.
Crni luk potiče iz zapadne i srednje Azije, verovatno iz današnjeg Avganistana. On je jedna od najstarijih biljaka koje su ljudi počeli uzgajati, pre više od 5000 godina. Upotrebljavali su ga kao lekovitu i začinsku biljku. U starom Egiptu tokom izgradnje piramida koristio se kao sredstvo plaćanja, a pronađen je i u grobnici faraona Tutankhamona. Stari Egipćani su obožavali crni luk. Za njih je glavica crnog luka predstavljala, zbog svoje slojevitosti, simbol večnosti. Priča kaže da su se i zakletve polagale u to doba, sa rukom položenom na glavicu crnog luka. Od svih namirnica, koje su predstavljene na egipatskim slikama u piramidama, luk je uz hleb najzastpuljeniji. Spomenut je i u Hamurabijevom zakoniku. Stari Grci su imali izreku za sportiste koji su učestvovali na Olimpijskim igrama, glavica crnog luka pred trku, donosi pobedu. Turska legenda ima objašnjenje zašto beli i crni luk imaju tako snažan miris: Kada je šejtan (đavo) izbačen iz raja, na mestu na kome je njegovo desno stopalo dodirnulo zemlju iznikao je crni luk a gde je dodirnuo levim stopalom, beli luk.


Pročitajte više >>                                                                    << Vratite nazad

Нема коментара:

Постави коментар