Kulinarstvo kroz vekove

Antička mesopotamska kuhinja

Antička egipatska kuhinja

Antička feničanska kuhinja

Antička persijska kuhinja

Antička grčka kuhinja

Antička jevrejska kuhinja

Antička rimska kuhinja

Alkohol kroz vekove

Literatura

петак, 23. јун 2017.

Antička kuhinja: In lolligine farsili - Kuvana lignja u hladnom sosu



Originalni tekst:
In lolligine farsili: piper, ligusticum, coriandrum, apii semen, ovi vitellum, mel, acetum, liquamen, vinum et oleum. Obligabis.

Sastojci:
500 g mesa kuvane lignje

Za sos:
1 kašičica mlevenog bibera
1/2 kašike selena, sitno seckano
1/2 kašike korijandera, sitno seckano
1 kašičica mlevenog semena celera
2 sirova žumanca
1 kašičica meda
1 kašika vinskog sirćeta
4 kašike liquamena
2 kašike maslinovog ulja
1 kašika belog vina

Priprema:
Pomešajte sve sastojke. Služi se kao hladan sos uz kuvane lignje.

De re coquinaria
Marcus Gavius Apicius





Lignja (Loligo vulgaris) je vrsta morskih životinja koja spada u razred glavonožaca iz porodice Loliginidae. Kao i svi ostali glavonošci imaju izrazitu glavu, bilateralnu simetriju, i udove. Lignje imaju 8 udova poređanih u parove i dodatna dva duža uda. Lignja obitava širom Sredozemnog mora, u vodama istočnog Atlantika od Severnog mora do Gvinejskog zaliva. Vrlo je česta i u Jadranu gde zalazi čak do dubina od 400 metara a u pliće vode izlazi u vreme mrešćenja. Prosečna dubina na kojoj se lignja kreće je između 50 i 100 metara, obično obitava iznad peščanog ili peščano-muljevitog morskog dna. Lignja je predator koja se za lov koristi lovnim kracima. Lovne krake ispaljuje velikom brzinom a pipci na kracima omogućavaju da sigurnije zgrabi plen i prinese ga ustima sa oštrim kljunom. Dok je mala hrani se planktonom i sitnijim organizmima, a kad naraste jede i veću ribu, rakove, pa čak i svoje srodnike.
Lignje imaju samo 70 kalorija na 100 grama. Važan je izvor belančevina (32% na 100 g), koje se, ako se uporedi sa belančevinama ostalih vrsta mesa, odlikuje lakšom probavljivošću (sadrže manje kolagena), boljom iskoristivošću i povoljnijim aminokiselinskim sastavom. Lignje sadrže nizak postotak zasićenih masnih kiselina i natrijuma, ali imaju visok udeo holesterola. Sadrže proteine, omega-3 masne kiseline, bakar, cink, vitamin B i jod. Svaki od ovih sastojaka čini dobro zdravlju. Na primer, bakar je važan za apsorpciju i metabolizam gvožđa. Vitamin B2 može da ublaži migrene, a fosfor pomaže kalcijumu da izgradi kosti i zube. Jedite ih sveže, za predjelo, ali vodite računa da ne budu pržene, jer ćete prženjem povećati unos kalorija (za čak tri puta), ali i transmasti koje nose rizik za nastanak nekih vrsta karcinoma.





Korijander (lat. Coriandrum sativum), od grčkog coris - buba i amon - anis, je jednogodišnja biljka iz porodice apiaceae. Raste do 50 cm u visini, raste u južnoj Evropi, severnoj Africi, i jugozapadnoj Aziji. Drugi nazivi: kineski peršun, živica, kišnec, korion, paprić, paprica, čimavica, cilantro. Korijander pripada porodici štitarki, može narasti do pola metra visine, a njegovi maleni cvetovi su bele ili svetloružičaste boje. Beru se samo potpuno zreli plodovi jer nezreli plodovi imaju neugodan miris. Osušeni žućkastosmeđi plodovi, kao i sveža biljka, koriste se kao začin. Korijander koji se uzgaja u srednjoj Evropi i Rusiji ima manje plodove i sadrži veći procenat eteričnog ulja od njegove orijentalne verzije kod koje se koriste i plod i sveža biljka.
Potiče iz istočnog Sredozemlja. Njegova se lekovita svojstva i ugodan ukus cene se već više od 3.000 godina, a prvi put se spominje u Starom zavetu. Semenke korijandera mogu se naći u grobnim mestima faraona, a "otac medicine" Hipokrat koristio ga je u lečenju. Rimljani su na ratne pohode nosili korijander kako bi začinili hleb. Korijander je jedan od prvih začina koji je stigao u Ameriku, a već u 17. veku uzgajao se u Masačusetsu.
U evropskoj kuhinji se upotrebljava seme, dok u južnoameričkoj i azijskoj listovi koji se pripremaju kao zelje. Sveži listovi imaju snažnu aromu mošusa i limuna. Jako gorkog ukusa su i koriste se za garniranje jela i kao dodatak umacima, salatama i siru. Sveže mleveni plodovi dodatak su pecivu, jelima od kupusa, mahunastom povrću i tikvi. Zreli osušeni plodovi daju aromatični ukus i upotrebljavaju se u pripremi mnogih jela, posebno pečenih, a jedan je od sastojaka kari praška i začina za medenjake. Upotrebljava se i za dopunjavanje piva, likera, kompota, marinada i kolača. Eterično ulje korijandera upotrebljava se u proizvodnji parfema. Ima i lekovita svojstva poboljšava apetit, probavu i ublažava grčeve i želudačne tegobe.
Semenke korijandera imaju blago ljut, sladak, orašast i snažan ukus koji podseća na koru od narandže i cimet. Biljka korijandera veoma je popularna u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, dok je Evropljani ili obožavaju ili mrze. Lišće korijandera ima potpuno drugačiji ukus od semenki - svež, ljut, s blagom notom limuna. Svako ko ga ne voli tvrdi da miriše na sapun, odnosno na insekte po kojima je i dobio ime. Ako se semenke korijandera pre upotrebe proprže na tiganju bez dodatka masnoće, pojačaće im se aroma.


Pročitajte više >>                                                                    << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар