Kulinarstvo kroz vekove

Antička mesopotamska kuhinja

Antička egipatska kuhinja

Antička feničanska kuhinja

Antička persijska kuhinja

Antička grčka kuhinja

Antička jevrejska kuhinja

Antička rimska kuhinja

Alkohol kroz vekove

Literatura

уторак, 3. јануар 2017.

Antička kuhinja: Sumen elixas - Vime sa roštilja u sosu




Originalni tekst:
Sumen elixas, de cannis surclas sale aspargis et in furnum mittis vel in craticulam. Subassas. Teres piper ligusticum, liquamen, mero et passo, amulo obligas et sumen perfundis.

Sastojci vime:
700 g svinjskog vimeta
2 litra vode
2 kašike vinskog sirćeta
2 kašike soli

Sastojci sos:
1 kašičica mlevenog bibera
1 kašika selena, sitno seckano
2 kašike liquamena
2 kašike passuma
100 ml belog vina
2 kašičice pšeničnog skroba
200 ml vode

Priprema:
Vime potopite 2 sata u hladnoj vodi, zatim 2 sata u hladnoj vodi i sirćetom ( 1 kašika sirćeta na litar vode ). Zatim u dve litre vode sa 2 kašike soli ostaviti vime da se kuva ispod tačke ključanja oko 25 minuta. Izvaditi vime, ocediti i osušiti pa iseći na komade, staviti na štapiće za roštilj, posoliti i ispeći.
Priprema sosa:
Skuvajte vino sa mlevenim biberom, iseckanim selenom, liquamenom, passumom, dodajte vode i vežite sa skrobom. Na kraju posoliti i pobiberiti.
Sos služi kao prilog uz vimena sa roštilja.
Svinjsko vime je u Rimu bio delikates.

De re coquinaria
Marcus Gavius Apicius





Skrob (lat. amylum) je prirodni polisaharid. Nalazi se u voću, semenkama, korenju, krtolama i lišću biljaka. To je jedan od osnovnih sastojaka hrane i proizvode ga isključivo biljke, kojima skrob služi kao rezervna energija. Po ulozi i strukturi je sličan glikogenu koji istu funkciju obavlja kod životinja. Skrob je najstariji i najpoznatiji zgušnjivač, skrob koji se nekad dodavao hrani poticao je iz žitarica, dok se danas koriste razni poluproizvodi modifikovanih skrobova, koji se dobijaju ternmičkim i hemijskim tretiranjem čistog skroba. Skrob je rastvorljiv na višoj temperaturi, gde utiče na bubrenje, apsorpciju i vezivanje vode. Čist skrob je vrsta ugljenih hidrata koji se nalazi u namirnicama najčešće konzumiranih u našoj kuhinji, kao što su pšenica, kukuruz, pirinač, krompir i ostalo.





Klasični kuvar antike je "De re coquinaria" ili "O umetnosti kuvanja". Autor je Markus Gavijus Apicijus, koji je živeo u doba cara Tiberija u prvom veku naše ere. Knjiga ima 10 glava i sadrži oko 500 recepata koje je Apicijus sakupio iz prošlih vekova i recepata koje je sam osmislio.
Apicius je tokom svog života (42 g.p.n.e. - 37 g.n.e.) postao legenda. on je uradio nešto što je jedinstveno u ono vreme; on je bio jedan od osnivača gastronomije.
Plinije opisuje Apicijusa kao "najvećeg trošadžiju koga je svet ikada video". Izgleda da je bio u pravu, jer je Apicijeva umetnost kuvanja prepuna neobičnih recepata od punjenog papagaja do flaminga sa biberom ali i takvih koje mi i u današnje vreme rado jedemo.
Kako je Apicijev život bio ekstravagantaan, tako je i njegova smrt do danas predmet svakojakih rasprava. Kada je potrošio 100 miliona sestercija iz državne kase za pripremanje svojih recepata za cara, kada je potrošio sve poreske pare i lično se zadužio, napravio je bilans i izračunao je da će mu ostati "samo" 10 miliona sestercija za život, što je za njega bilo nezamislivo (1 sesterc = 1 evro). Iz straha da neće imati šta da jede i da će umreti od gladi, uzeo je otrov i u strašnim mukama umro.


Pročitajte više >>                                                                 << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар